Slike u dimu

Roman Slike u dimu prvi je veliki roman o istočnoeuropskim Romima romskog autora, klasik koji istražuje unutarnje prilike dotad nepoznatog svijeta Roma i njihove povijesti.

Roman koji nazivaju Sto godina samoće europskih Roma, prati život neimenovanog pripovjedača od 11. do 17. godine u romskome naselju u ruralnoj Mađarskoj, neposredno prije početka II. svjetskog rata i holokausta. Tu vladaju plemenski zakoni i običaji, žive obitelji s mnogo djece, sveprisutne su krađe, prošnja, prljavština, glad, bolesti i žandarska brutalnost. Ali istodobno, zajednica živi strastveno, u veselju i buci, s ogromnim poštovanjem prema zemlji i precima.

Kada dječaka slučajno ustrijeli lokalni moćnik, dobiva priliku za školovanje. Za njega tada započinje život u dva svijeta: dovoljno je bistar da se dobro snalazi u školi, ali previše definiran podrijetlom da bi ga potpuno prihvaćali. Kako godine prolaze, okreće se planovima o zaradi, sukobima s autoritetima i adolescentskim požudama, dok u društvu sve više jača fašizam.

Bildungsroman o putu jednog dječaka do zrelosti

Crpeći iz vlastita iskustva, Menyhért Lakatos s jedne je strane napisao bildungsroman o putu jednog dječaka do zrelosti, s druge uzbudljivu pikaresku u kojoj se stranicu za stranicom nižu pustolovine. To je i roman o tragediji cijelog jednog naroda, autentičan, naturalistički iskren u prikazu jedinstvenog ambijenta i neposrednog jezika Roma, velik po opsegu, a opet iznimno osoban, roman koji se smatra temeljnim djelom romske književnosti i jednim od najzanimljivijih djela mađarske proze.

***

„Pikareskna i pomalo lascivna odiseja… Unatoč njihovoj patnji, Lakatos pokazuje kako Romi uspijevaju preživjeti, potresna posveta njihovoj domišljatosti i hrabrosti.” – World Literature Today

O autoru

Menyhért Lakatos (1926. — 2007.), romsko-mađarski književnik i pjesnik, klasik mađarske romske književnosti 20. stoljeća. Rođen je u romskome naselju u Vésztőu u trgovačkoj obitelji. Završio je pučko učilište u Nagykőrösu. Radio je kao inženjer u Szarvasu i Nagykőrösu i kao direktor romske ciglane koju je i osnovao. Bio je svojevrsni ambasador svoje zajednice — sudjelovao je u istraživačkim projektima o Romima koji su provedeni na Sociološkom institutu Mađarske akademije znanosti i pisao o životu Roma u svojim knjigama. Osnovao je Kulturni savez Roma 1986. godine, a za predsjednika Kulturnog saveza Roma Mađarske izabran je 1988. godine. Bio je aktivan i u mnogim mađarskim društvenim i kulturnim organizacijama te član predsjedništva Mađarske kazališne družine.

Književna djela, romane, bajke, priče, poeziju i TV scenarije, objavljivao je od 1970. Dobio je brojne nagrade — Nagradu Attila József, Nagradu Füst Milán, Nagradu za knjigu godine, Lovorov vijenac Republike Mađarske, Nagradu za životno djelo Državne romske samouprave i druge.

Njegov roman Slike u dimu (1975.) objavljen je u 19 zemalja i samo u Mađarskoj prodan u stotine tisuća primjeraka.

O prevoditeljici

Lea Kovács (1981., Vukovar) diplomirala je romanistiku i hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tijekom studija usavršavala se dva semestra na Sveučilištu ELTE u Budimpešti te na međunarodnim programima u Mađarskoj i Francuskoj. Radila je kao suradnica Katedre za hungarologiju, Veleposlanstva Mađarske te Mađarskog instituta u Zagrebu. Od 2012. radi kao prevoditeljica i sudska tumačica za mađarski, francuski, engleski i srpski jezik te se, osim pisanim, bavi i usmenim i audiovizualnim prijevodom. Vanjska je suradnica Odjela za francuske i frankofonske studije Sveučilišta u Zadru, kao naslovni predavač na kolegiju Osnove usmenog prevođenja.

Od romana u njezinu su prijevodu objavljeni Sotonski tango Lászla Krasznahorkaija, Trenutak Magde Szabó, Vezeno srce Carole Martinez, Povijest nasilja Edouarda Louisa, Magnetno brdo Réke Mán-Várhegyi, Viralno Mauricija Segure, Nikolski Nicolasa Dicknera, Vrijeme za čaj u New Delhiju Jean-Pola Hecqa i N.N. Gyule Krúdyja, a od knjiga pjesama Kod nas više nema kanibala Otta Fenyvesija, Tajna kratkog života Jánosa Sziverija, Tijelu: Ode & legende Szilárda Borbélya (Posebna pohvala Odbora za dodjelu nagrade Iso Velikanović za 2018. godinu) i Stablo pjesama Abdellatifa Laâbija te esej Pohvala melankoliji Lászla F. Földényija. Dobitnica je Nagrade János Sziveri za 2020. godinu.