Onda me pretresu. Isprazne mi džepove od sve radosti koju sam odnela tamo. Depresija mi čak konfiskuje i identitet; ali to uvek radi. Zatim Usamljenost počne da me ispituje, a od toga zazirem jer uvek traje satima. Učtiva je, ali nemilosrdna i uvek me na kraju prevesla. Pita me znam li za neki razlog da budem srećna. Pita zbog čega sam večeras opet sasvim sama. Pita (mada smo ovaj smer ispitivanja prošle stotinama puta) kako to da ne uspevam da održim vezu, zbog čega sam uništila brak, zašto sam zabrljala s Dejvidom, zašto sam zabrljala sa svakim muškarcem s kojim sam bila. Pita me gde sam bila one večeri kada sam napunila tridesetu i otkud to da je sve otad postalo gorko. Pita me zbog čega ne mogu da se saberem i zbog čega nisam u domovini, u lepoj kući i ne dižem dobru decu kao svaka poštovana žena mojih godina. Pita me na osnovu čega, tačno, zaslužujem odmor u Rimu kad sam od života napravila ruinu. Pita me zašto mislim da će me usrećiti to što sam pobegla u Italiju kao studentkinja. Pita me šta mislim gde ću završiti kad ostarim ako nastavim ovako da živim.
Idem peške kući u nadi da ću ih se otarasiti, ali one me prate, te dve siledžijke. Depresija me čvrsto drži za rame, a Usamljenost me rešeta pitanjima. Čak se ne trudim ni da večeram; ne želim da me gledaju. Neću ni da ih pustim gore u svoj stan, ali znam Depresiju i to da ima pendrek, tako da je ne mogu sprečiti ako reši da krene.
„Nije fer što ste došle ovamo“, kažem Depresiji. „Već sam vas isplatila. Odslužila sam svoje u Njujorku.“
Ali ona mi se samo mračno osmehne, smesti se u moju omiljenu fotelju, digne noge na sto i pripali cigaru, pa ceo stan ispuni groznim dimom. Usamljenost gleda i uzdiše, onda legne u moj krevet i pokrije se, potpuno obučena, s cipelama i svim ostalim. Jasno mi je da će me naterati da noćas opet s njom spavam.