Bastadur

Život ti je ka voda. Ona se ne opire preprekama koje se pred nju nađu, ona ide svojim putem. Rijeka teče drugoj rijeci, ne zato što je veća, no zato što je niža. Velike vode na svom dalekom putu teku zahvaljujući poniznosti zbog koje joj druge vode pritiču. Svaka poniznost nije poništavanje sebe, mada se tako čini. Tako se raste.

– Snaga nije kuraž, još manje junačenje. Snaga se mjeri trpljenjem, koliko može da se izdrži.

Oduvijek se narod najlakše porobljavao strahom

onih što ih je prozborio, čini se još više onih neprozborenih. Zbog prvih se kajao, a ovih drugih žalio. Kajanje ponekad tišti čovjeka zbog napravljenog, dok zbog propuštenog žalimo dok smo živi.

Duboko u sebi čovjek više živi svoja htjenja, no ono što mu se zaista zbiva.

Tuđe nas mami, a ono što nam je od Boga dato ne znamo da cijenimo.

Mnogo godina kasnije, kad god bi pomislio na majku, osjetio bi da mu se stežu grudi, cijedeći iz oka krupnu kap.

Kako god, o njemu se nije pričalo, jer onaj ko lako odustaje od krša na kome se rodio, ne zaslužuje da se spominje. Ponekad je tako bolje, jer zapisi o nekima budu i ostanu najgora kletva.

Neki ljudi žive u inat životu i svemu što im donese, obično po ne mnogo darežljivom usudu koji je zapisan ko zna gdje i kad.

Mnogo toga što nas mami nije vrijedno truda. Kad se čovjek malo bolje zamisli i zapita što mu istinski puni dušu, vidi da je to komadić mira i ljubavi. I ja sam nekada mislio da neko drugi treba da mi podari te osjećaje, nadao se da će taj neko da se pojavi da me daruje spokojem. Tek kad sam se odvojio od onih koje sam najviše volio, koji su me tješili kad mi je bilo najteže, shvatio sam koliko je ljudska duša usamljena, pa opet duboka. Kad zaviriš u sebe, vidiš da je svako od nas zapravo sam i pored ljudi koji su oko njega. Svako nosi svoju muku, diše samo svojim plućima, samo svoje korake troši.