Srebrne svirale

Onoj koju naslućujem
Jesmo li nas dvoje
Daleko jedno od drugog?
O, kad bih mogao znati
Ima li plavo čeznuće
Između nas dvoje?...
Ti si mala djevojčica
I imaš crne oči,
Dva plamena crna,
A ja sam možda tvoj
Skromni, dragi pjesnik
Koji bi htio tebi da pjeva
Pjesme srca, vesele, bez rime:
A ne znam ni gdje si
Ni kako ti je ime!

svaki
Čovjek povjeruje u rođenu Smrt;
Umrijet ću, umrijeti (ima vremena!).

Prema tebi moja se duša naginje
Volim te
Zašto sam tužan
Marijo

Djevojko mala, kada bi znala
Koliku osjećam ljubav
Prema moru nemirnom,
Krupnim zvijezdama i nebu
U noći tamne modrine.
Ali i od te ljubavi goleme
Još je snažnija misao na tebe.

Grad šuti, kasno u noć,
Pod gorom, nijem i mrk.
A burno more mrmori,
O tvrde hridi udara.

Sjedim sâm u dolini, na travi. Tužan.
Znam
Da se ti na ravni zabavljaš... s njim.

Nebo je modro platno
Na kojem nevidljiva ruka
Bez prestanka nove oblike slika:

Nigdje nikog nema:
Ni čovjeka, ni ptice.
Prolazim kroz tišinu.
Pusto mi je srce.
I žalosno lice.

dunje ni ptice
Nema.
Nema
Ni ptice ni dunje.

Neopazice nestaje
Mladost moja, sjenka blistava.
U tišini iščezava sjenka mladosti,
U zaboravu,
U naborima žalosti.