„… Kad god ga ne onemogući ružno vrijeme, ili u stanu ne zadrže poslovi, pa se umori i izgubi volju, Valent se spušta na ulicu. Unaprijed zna da na ulici, u strci, među ljudima koji na starca ne obraćaju pažnju, neće doživjeti ništa lijepo i izuzetno. Osim toga, njegova su mjerila drukčija i ne može ih primijeniti na ono što se danas oko njega zbiva. Svjestan je da pripada prošlosti koja je nekada bila budućnost. Ispunio ju je kako je najbolje znao i umio. Sada je prekasno žaliti i u mislima pretpostavljati drukčiji svršetak.
Na ulici koja ga ne opaža, baš kao da je svjetiljka ili košarica za smeće, on promatra što se zbiva u neposrednoj blizini. Gleda ljude razne dobi. Muškarce, žene, potomstvo. Rijetko se smiju. Napose ljudi srednjih godina nose pečat neke tuge i nezadovoljstva. Siva je boja njihovih lica i njihove odjeće. Ima vremena pa polagano i bez žurbe odijeva dobro uščuvano odijelo koje se čini, kao da je nepoderivo. Tajna je u tome što ga čuva, drži na vješalici i pohranjuje u ormar čim se svuče. Pa gdje bi ga izlizao kad lakat ne drži na stolu. Iako bi mogao izaći napolje u košulji i vesti koju mu je splela još pokojna Ema, daje prednost odijelu. Tako potroši više vremena na pripreme. Dodaje obavezno i kravatu koja ga štiti da nagli nasrtaj vjetra ne uđe kroz ovratnik i zapahne mu ovlaš oznojena prsa. Pri kraju boravka na ulici često mu izbiju kapljice znoja. Tada se osjeća malaksalo, slabo…“
