„… Mladić je imao neprestano zatvorene oči. Polumrak mu je omogućavao da se usredotoči i pomnije prati razgovor. Ali ni koža spuštenih kapaka nije ga mogla kako treba zaštititi od jačine i nesmiljenosti sunca. Znoj se slijevao niz sljepoočnice i hlapio na žaru lica. Na usnama se taložila sol, tako je barem zamišljao, jer nije imao ogledala da se vidi. Kad bih sad otvorio oči, mislio je, sigurno bih oslijepio. Sunce je bilo tako jako, iako su zrake već koso padale, da ni iza zatvorenih kapaka nije vladao mrak nego svijetla polutama s crvenim kolutovima. Koža će mu se zacrvenjeti. Pametno bi bilo ustati i otići pod tuš ili u vodu. Barem da ga netko polije kantom vode!
Nitko ga nije polio kantom vode i nije napustio daske za sunčanje jer su dečko i djevojka nastavili razgovor. Zanimalo ga je što će izvući iz sjećanja. Nisu se skanjivali da dotaknu i najosjetljivije djeliće svoga tijela i duše. Nikad nije slušao tako nesmiljeno iskren razgovor. Iako škrti u opisima i neodređeni u nekim rečenicama, bili su mu ipak dovoljno jasni. Pomoću tih nejasnih podataka uspijevao je stvarati nove odnose, nova stanja, saznavati neizgovorene pojedinosti i misliti o onima koje nisu još raščlanjivali…“
