Potom je vidjela da joj se smiješi u ogledalu, tek trenutak sumnje dok je hvatao njen pogled, stari trik koji je izvodio bez razmišljanja. — Oh, bože, Duff. — Okrenuo se i zateturao u nju, zubi su mu vlažni sjajili, rukama je teško obavio njena ramena, ne struk, ljubio ju je i ljubio, gnječeći ju i pipajući kao da nešto smjera; nije znala je li išta dala: ona je od toga dobila samo neugode, jednu za drugom, kiseli zadah pića i cigareta ravno u lice. Ovo nije učinio već godinama, bilo je poput žestokog malog gostovanja iz dana kada su još vodili ljubav. Odmaknuo se, blago ju protresao da ju ohrabri, kao dobar stari prijatelj, potom je odšepesao, pognute glave, dignute glave, s nesvjesnim osjećajem novog poslanja, neizgovorenim sporazumima luđaka i pijanaca. — Dođi, Duffel — zovnuo ju je preko ramena dok je otvarao vrata što vode u predvorje. Stajala je gdje se zatekla i promatrala vrata koja su se ponovo zanjihala zatvarajući se za njim.
— Oh draga, zar nam se Dudley neće pridružiti? — upitala ju je Eva kad je izišla na popločenu stazu.
— Ne, ne može — odgovorila je Daphne s određenim zadovoljstvom, umatajući se šalom. — Znate, noću ne izlazi van.
— Kako, nikada? — upitala je Eva. — To je veoma smiješno s njegove strane... — Zvučala je prepredeno sumnjičavo, a onda se Daphne zapitala je li Eva zaista bila noću vani s Dudleyem, premda se teško mogla domisliti kada.
— Znate, on o tome ne govori, ali to je jedna od onih njegovih stvari.
— O, dakle jedna od onih njegovih stvari.
— Dud neće doći van? — upita Mark, iznenada se stvorivši iza njih i obujmivši ju oko struka — obujmivši obje oko struka.
— Neće, dragi, kao što znaš — odgovorila je Daphne i zatim objasnila, zarad Eve, pokušavajući načas ignorirati Markov itekako rječiti stisak: — To je stvar iz rata, zapravo. Vjerojatno ne bih smjela pričati... — I na tvrdoj stazi, nalazeći put po dugačkim tokovima svjetla što su se izlijevali kroz prozore na salonu i samo produbili sjene, izvela je malu pantomimu oklijevanja. — Znate, u ratu mu je poginuo veliki prijatelj.