Ivana Bodrožić

Raj je možda najbolja fora,

koje se netko mogao sjetiti

kad više nije bilo načina

O Marku mislim dok trčim.

Zimi mrak pada rano

pravim veliki krug oko kuće njegovih roditelja

njegov je život stao u moj.

Netko mi je poslao poruku.

Smrt kao i život uvijek

pronađe put;

tehnologija je samo jedan

od njih, kao na primjer,

sms o samoubojstvu.

Sjedim i čekam da mi dođe izgovor

za sahranu,

ali dolazi samo ono što je od njega ostalo:

imao je šest godina, nije znao reći

nesquik, njegova sestra i ja

tjerale smo ga ponavlja neku smiješnu riječ

od osmog razreda je markirao

i jako se zaljubio

duvao je kao što smo duvali i mi

jednom je prenoćio u policiji, tata ga je namjerno ostavio.

Dvije babe na groblju pričaju

o svojim bolesnim jetrama,

njegov život barem tri puta stane u njihov

one melju,

tragediju mladog života

namirisale su kao strvinari.

Njegova sestra i ja, u shopping autobusu za Graz,

ona se smije, moj mali glupi brat,

oženio se, s dvadeset dvije

cura je ostala trudna

beba se zove Pablo

previjamo se od smijeha,

te noći Pablov tata odlazi,

on ima samo četiri mjeseca

i sve što zna su glad, vlaga i suhoća

a kada je suh opet ne zna ni za što.

Nalaze ga danima kasnije

na napuštenom nogometnom igralištu.

Raj je možda najbolja fora,

koje se netko mogao sjetiti

kad više nije bilo načina

da se objasni besmisao.