Jurili su zajedno ulicom i u sve se unosili u tom svom fazonu koji su imali u početku, i koji će kasnije postati mnogo tužniji, perceptivno izoštreniji i prazniji, ali tada su plesali ulicom kao dva vatrena zaluđenika životom, a ja sam se gegao za njima, kao što se celog života gegam za ljudima koji me zanimaju, jer za mene postoje jedino ljudi koji su ludi, ludi za životom, za razgovorom, ludi od želje da budu spaseni, željni svega istovremeno, ljudi koji nikada neće zevnuti ni reći nešto banalno, već koji gore, gore, gore kao fantastični vatromet i rasprskavaju se kao pauci preko zvezda, a u sredini prsne modra svetlost i svi zadivljeno viknu: „Uuuu!“