Marina Vujčić

Sjeta. Greta.

Zvuči kao more u kojem ne moraš plivati. Plutanje je stanje, a dubina prijateljica. Potoneš li, ne događa se smrt nego samo tiho odustajanje koje djeluje dovoljno privremeno da se ne zabrineš.

Jedna riječ, a toliko nježnog sadržaja. Ne znaš je li u njoj nemoć ili svemoć, ali nije ni važno.

Sad joj je, zbog ove kiše u duru, zbog takta u kojem je dan propjevao, nadošla misao da se i ono nepodnošljivo možda događa u našu korist, zbog nečega boljeg što nas čeka.

Ne želi odjeću. Želi ostati u plodnoj vodi ove bijele sobe koliko god je potrebno. A kad se ponovno rodi, bit će božićno jutro, ona će biti djevojčica i od svih postojećih majki njezina će biti najbolja. Satovi će mirno tika-takati ispočetka, tek navijeni.

Uvijek tako. Svaki put kad netko od njega odustane, kao da je blagdan. Opet ne mora ništa. Ne mora lagati sebi da bi bilo lijepo biti u paru, ne mora se truditi zbog neke množine u koju ne vjeruje, ne mora siliti sebe na raspoloženja koja odgovaraju tuđoj predodžbi o takozvanoj ljepoti življenja. I, ono najvažnije – ne mora prespavati noć s nekim.

Ime koje je obećavalo, tada kad je bio tek smotuljak pristigao na ovaj svijet. Nije se otad bogznašto promijenilo. Danas je samo smotuljak iznevjerenih očekivanja, odraslo nedonošče koje nikad nije uistinu prohodalo, ali otac ga uvijek podsjeća da to ime nosi neku odgovornost. Ima cijeli popis Olivera koji su nešto postigli u životu, a u njegovoj interpretaciji to zna zvučati kao da je on jedini Oliver koji je iznevjerio vlastito ime.

Taj ton. Ton redateljice. Očekivana poslušnost neupitnih razmjera. Prizor se ima odigrati po njezinim režijskim zamislima.

Ništa je sada jedino što može podnijeti.

To je bila laž. Umirao je od gladi, ali još više je umirao od pomisli na dodatne minute s to dvoje ljudi koji su mu podarili život očekujući da ga doista i živi. To su ipak, što se njega tiče, prevelika očekivanja.

Perspektiva. Kako gorda riječ. Imenica koja nosi nadu, pa makar bila i neutemeljena. Imenica, a futur.

Petnaesti svibnja, dan kad joj je jedan strah pomogao da se više ne boji ničega.

Treba se samo sjetiti koliko je ljudi kojima se danas ništa nije promijenilo. Kojima je sve ostalo jednako jadno kao što je i bilo. Koji opet nisu donijeli nikakve velike odluke.