Obrazovanje joj je na prvom mestu. Misli da je to najveća šansa da nešto promenim u svom životu, itd., itd. Lično mislim da možda precenjuje obrazovanje. Realno, dobitak na lotou je isto velika šansa, zar ne?
Dok sipam pahuljice u činiju bacam pogled na liste koje smo juče sastavili. Uvek se po kuhinji vuče sveska u kojoj mama žvrlja spiskove za kupovinu, naše rezultate kad porodično igramo monopol ili karte, ponekad nam mama i tata pišu poruke ako se vraćaju kasno uveče. Najčešće šta ima da se jede, koliko dugo da podgrevamo, kao da SMS još nije izmišljen. Juče smo u tu sveščiću beležili svoje snove. Smešim se dok je listam.
Na jednoj piše: crveni luk, sos u prahu, varikina. Na sledećoj: tata -ferari, Emili - putovanje u Njujork, Logan - bazen (i kuća), kad smo ga podsetili na to da nemamo mesta za bazen u dvorištu. Mama - trosed. Mislim da mama ne shvata ovu igru. Tata je rekao da će nam kupiti sve što hoćemo, baš sve, a ona nije mogla da smisli ništa bolje. Svi smo joj se smejali i rekli joj da traži nešto veće, a ona se malo nadrndala i rekla: „Ovaj trosed nam je skroz propao, stvarno nam treba nov.” Umrli smo.
Tata je rekao da će rezervisati Njujork u narednih dan-dva. Uradio bi to i sinoć, ali rekao je da hoćemo da idemo u stilu i da bi takva rezervacija premašila maksimalni dozvoljeni limit na njegovoj kartici, a novac od premije još nije uplaćen. Letećemo prvom klasom. Očigledno niko od nas nije tako putovao, ali tata kaže da ćemo odsad samo tako ići. Gledali smo neke neverovatne hotele, nismo znali odakle da počnemo. Ukucali smo u pretragu: „Najbolji hoteli sa pet zvezdica u Njujorku.” Nismo mogli da se odlučimo. Bili su nestvarni. Ni nalik onima u kojima smo ikad odseli. Pa dobro, obično ne idemo u hotele na odmor. Mamina prijateljica s posla ima stan na jugu Španije, najčešće tamo idemo. Daje nam deset odsto popusta u odnosu na cenu koju naplaćuje ostalim gostima sa veb-sajta. Kad smo išli u Edinburg spavali smo u motelu.