Aleksandar Stanković

Branko Kockica je radio plemenitu televizijsku emisiju. Danas tvrdi da nikad više ne bi radio takvo što jer su mnoga djeca koja su pratila njegovu emisiju postala đubrad. Čovjek je zdvojan, čini mu se da je najbolje godine svoga života potrošio uzalud. Ima i pravo.

Kada vidiš ove današnje idiote, a svi su kao klinci gledali Kockicu, logično se zapitati čemu priča o ljubavi, pravdi i društvenoj solidarnosti kada nam je društvo u kojemu živimo beskrupulozna zajednica egoističnih manijaka. I nije Kockica usamljen. Egzistencijalistička sumnja oduvijek opterećuje ljude. Treba li uopće išta raditi, ikome išta objašnjavati

Pitao sam jednom francuskog pisca Begbedea ima li život smisla. „Nema nikakvog, ali to ne mogu reći šestogodišnjoj kćeri dok liže sladoled“, odgovorio je.

Živimo u svijetu u kojemu je imperativ biti sretan do karikaturalnih razmjera. Naprosto je nepristojno biti nesretan i kada se to ne dogodi, onda ljudi pate, dolaze tjeskoba i anksioznost, dolazi bolest

kada znam za sebe, na život gledam kao na borbu u kojoj neprestano zaokupljam misli da ne bih razmišljao o upitnicima.

Život nema smisla, al’ opet…
„spoznaja da se uvijek mogu ubiti
i tako riješiti sve svoje probleme
učinila me spokojnim
u stvari omogućila mi da previše
ne očekujem od sebe
da se radujem sitnicama
i da relativno sretno živim“

Uslijed straha tijelo otpušta hormon epinefrin

presivni ljudi ne idu među ljude. Pogotovo ne na groblje. Sve vezano za smrt uzrokuje nemir.

Psihijatri kažu da GERB i depresija idu ruku podruku.

U razgovoru je čovjek nepovjerljiv, sram ga je što se mora otvarati

„Ne možeš kontrolirati ishod stvari. Kad to shvatiš, strah nestaje“,