Jasenka Lalović

Kad nešto ostavljaš, moraš dobro gledat da za sobom nijesi ostavila nečije suze, jer se pretvore u najgrđe aveti koje ti oduzmu od spokoja. Po noći ti ne daju sna, a danju ćeraju da se osvrćeš. Takvi ne mogu nikuđ naprijed. Tražićeš nešto, a nećeš znavat što tražiš.

– Snaga nije kuraž, još manje junačenje. Snaga se mjeri trpljenjem, koliko može da se izdrži.

Život ti je ka voda. Ona se ne opire preprekama koje se pred nju nađu, ona ide svojim putem. Rijeka teče drugoj rijeci, ne zato što je veća, no zato što je niža. Velike vode na svom dalekom putu teku zahvaljujući poniznosti zbog koje joj druge vode pritiču. Svaka poniznost nije poništavanje sebe, mada se tako čini. Tako se raste.

„Vazda je lakše onome što odlazi. Onome što ostaje bude teže. Onom prvom može bit da je teško što su se rastavili, onom drugom na to se pridodaje čekanje. Pusto čekanje izije čeljade ka da je guba.“

Bogu fala pa se i ođe polako mijenja svijest naroda. Čini mi se da niđe žene, kao ove što su se ođe rodile, nijesu prifatile tolko bremena na svoja pleća, iznijele kuće, pristale da sva hvala pođe muškima i nikad se nijesu zarad toga pobunile. Niđe žene nijesu ovako sabijene ka ođe. Da su se neđe drugo rodile, svaka bi po spomenik dobila. Velika je to nepravda

Tvrda je ođe kora leba. Otvrčala zato što se vazda šteđela i ostavljala za śutra, jer ne znaš oće li se imat o čemu za taj dan. Okori čeljade, svikne se da mu je i to malo dosta. Ne ište od Boga da mu udijeli preko toga, strahujući da mu i to malo može uzet.

– Surov je ovo ođe svijet. Pa opet, čini mi se da je u njemu duše više no kod drugih

Ponovo joj pred oči zaigraše sve one boje po kojima su se bojili njezini snovi. Oni isti što su joj cijelog vijeka izmicali. Samo zarad toga što je šćela malo preko onog što su drugi odredili da joj je dosta, ne nudeći ništa drugo mimo pustoga života i da ga preživi. Zar je život samo življenje?

rčala je tada za svim onim što je dotad ispuštila iz ruka puštajući da joj pobjegne, da u njoj obamre, mireći se sa svime. Trčala je za svojim životom kojeg je puštila niz vodu čekajući ne bi li ko drugi naslutio njezine skrivene želje, ka da se bori za potonji svoj udah, slamku spasa, koja je ćopajući od nje zamicala.

Hvalospjevi su vazda bili na stranu onih malo glasnijih, što cijeloga vijeka u sebi vide žrtvu. Toliko su se uživjeli u svoje uloge da su tu smještali sve svoje pravde i tuđe nepravde. Po tome sve ravnaju. Odmjeravaju kolko kome treba da pripadne, koliko lijepih riječi valja kome podarit ili, ka sad, prećutat ih, da nijedna ne pretekne. Dođe to vrijeme kad

– Da se čeljade lakše može nosit sa nepravdama koje mu drugi namaknu, no sa onim što sam sebi natovari ka grijeh. Takve stigne nenadana kad se najmanje nadaju i udari tamo đe su najtanji i đe najviše može da boli