Slavenka Drakulić

Stariti, to znači izblijedjeti, postati proziran.“

Osjeća da tijelo ima svoj život, iako se svijest tome odupire.

Uvijek zamišljamo da ćemo bliskim osobama sve stići reći i objasniti, pokazati kako ih razumijemo i volimo. Iznenadna smrt nepravedna je i za onog koji ostaje.

Bolest ne zbližava, bolest udaljava – najprije dolazi sažaljenje, a zatim fizičko udaljavanje.

Strpljenje je bilo njeno jedino oružje, strpljenje i vjera da će joj se muž vratiti samo ako bude dovoljno dugo čekala.

, shvatila je, ni za jednog od ta dva muškarca žene nisu bile centar života. Maestro je živio za svoje slikarstvo, Trocki za revoluciju. Žene, čak i voljene žene, u njihovim životima nisu zauzimale središnje mjesto. A druge ljubavne veze bile su usputne, nešto što im je pripadalo, što je išlo uz uspjeh i slavu, bilo da se radilo o slikarstvu

si moja opsesija, moja fiksacija. Tvoje je ime za mene bilo sinonim za sreću.

I što je najgore, vjerovala sam čvrsto da imam pravo na tebe, na ljubav, na život. Ne, čovjek nema nikakva prava niti garancije, ni za što. On postoji, koprca se, manje ili više je usamljen, i to je sve.

Bol zahtijeva artikulaciju, komunikaciju. Zahtijeva neku vrstu dijaloga. Zahtijeva riječi.

zamislila je prijateljicu uz čiju je pomoć prelazila u drugu stvarnost.
Njena mala prijateljica nije imala ime. Frida bi došla do nje tako što bi zahuknula staklo na prozoru pokraj kreveta i na zamagljenoj površini brzo, jako brzo, nacrtala vrata. Sasvim mala i nevidljiva. I djevojčica koju bi ugledala bila je nevidljiva, svima osim njoj.