Slavenka Drakulić

I što je najgore, vjerovala sam čvrsto da imam pravo na tebe, na ljubav, na život. Ne, čovjek nema nikakva prava niti garancije, ni za što. On postoji, koprca se, manje ili više je usamljen, i to je sve.

Ne možeš se obraniti od poniženja koje ti nameće bezgranična ljubav prema nekome, ono je beskrajno. Toliko da više nije ni poniženje, nego samouništenje.

Zašto jedna drugu ne slušamo, zašto jedna drugoj ne vjerujemo? Zato što svaka od nas misli kako je upravo ona prava, kako je ona ta koja će ga promijeniti.

Njegova majka, dona María, dobro je znala da je njegova jedina prava ljubav – slikarstvo. El amor era su pintura, govorila je. Ali ni nju nisam poslušala...

Stariti, to znači izblijedjeti, postati proziran.“

„Moja je majka postala bezbojna. Stariti, to znači izblijedjeti, postati proziran.“

Zašto sam pomislila da je preda mnom prikaza?

Pa već je bilo kasno, sumrak, vidjeli su se samo obrisi te osobe. Nekako kao da se… rasplinjava? Kao kad se pogledate u vrlo staro ogledalo nagrizeno smeđim mrljama. Mrlje se šire i cijeli dijelovi postaju zamagljeni, a ostatak lika lebdi, rubovi su nejasni, rastočeni. Pomalo zastrašujuće.

Uvijek iznova gledam u osobu koja stoji preda mnom. Pitam se kako je moguće da čovjek ne vidi, ne prepozna odmah svoj lik. Je li moguće da sebe vidim toliko drugačije?

I tada ugledaš njegov pogled. Gleda te, a vidiš da te ne vidi. Gleda kroz tebe, baš kao da si od stakla. Vidiš kako njegov pogled prolazi kroz tebe.

Čini mi se da otkrivam novu dimenziju postojanja. Istovremeno postojim i ne postojim jer sve više… blijedim. Možda u društvu postoji običaj koji ne dopušta da se starijim ženama kaže kako se zapravo pretvaraju u staklo? Najprije ono mutno, a zatim u sasvim prozirno.