Elena Ferrante

Lila je Pinucciinu odsutnost opravdala s nekoliko riječi: ima posla, otputovala je s mužem. I Nino i Bruno nisu pokazali ni najmanje žaljenje, a to me uznemirilo. Kako netko može tako nestati ne ostavivši prazninu?

Smišljala sam što da mu kažem a da mu se svidi, riskirala riječima: “Kad si slabo upućen u probleme i prekasno dođeš do rješenja, normalno da izbiju neredi. No nije kriv onaj tko se pobuni, kriv je onaj tko ne zna

vladati.” Zadivljeno me pogledao, rekao: “Točno to i ja mislim.”

Svakog bih si dana rekla: takva sam, kakva sam i nema mi druge nego prihvatiti se, takva sam se rodila, u ovome gradu, s ovim dijalektom, bez novaca; dat ću što mogu dati, uzeti što mogu uzeti, podnijeti što treba podnijeti.

Uvijek će me biti strah: strah da ću izgovoriti pogrešnu rečenicu, da ću upotrijebiti pretjeran ton, da sam neprikladno odjevena, da ću pokazati kukavne osjećaje, da nemam zanimljivih misli.

Pogledala sam je s divljenjem. Vozi automobil, živi u Milanu, predaje na fakultetu, parira ocu bez gorčine. A ja?

Plaši me i sama pomisao da otvorim usta, a istovremeno me ponižava vlastita šutnja.