Spasi me

»Kad si ti sa mnom, imam osjećaj da sve mogu postići«, kaže hrapavo. »Zato ti je svakako mjesto na popisu kojem je cilj usrećiti me.«

»Nezdrav oprost dolazi prebrzo i može dovesti do toga da u određenim okolnostima ponovno postanemo žrtve lošeg ponašanja. Ali zdrav oprost događa se tek nakon pažljivog razmatranja. U tom slučaju dovoljno držiš do sebe da više ne dopuštaš da se netko odnosi prema tebi loše.«

»Možeš nekome oprostiti za njegove postupke, ali to ne znači da je ono što se dogodilo jednostavno nestalo. Oprost je nešto obvezno kako bi se podvukla završna crta. Zaborav je pak nešto što traje dugo ili ne uslijedi nikada. I to je u redu. Opraštanje pomaže nekome da otpusti i nastavi sa životom.«

James i ja — možda naša veza nikad neće biti jednostavna i možda će Jamesov otac i dalje činiti sve kako bih nestala iz života njegova sina, ali spremna sam se boriti za Jamesa. To što mi imamo je nešto posebno. Od danas to znam, a po načinu na koji me gleda i dodiruje osjećam da i on osjeća jednako. Uspjet ćemo. Još nikad nisam bila toliko sigurna u nešto.

Volim kad mi izgovara ime. Njezin glas glatko obuhvaća slova i najradije bih zatvorio oči i molio je da ga izgovori još jednom.

»Zašto mi to jednostavno nisi rekao?« pita odmahujući glavom. »Umjesto da me bez objašnjenja odbiješ od sebe.«

U njezinim očima vidim bol koju sam joj prouzročio svojim ponašanjem. Stavljam ruku preko njezine i ispreplićem nam prste na mojim prsima. »Tako mi je žao, Ruby. Stvarno sam mislio da će nam biti bolje jednom bez drugoga.«

»Ali nisam imala osjećaj da je bolje«, šapne ona hrapavo. »Jednostavno si me ignorirao i dao mi najveću košaricu u ljudskoj povijesti.«

»Znam. Bože, Ruby. Tako mi je žao.«

Zatvaram oči. Ne znam što ću ako mi ne oprosti.

Ruby predstavlja opasnost za njih i sve što su predvidjeli za mene i moju budućnost.

Ne mogu vjerovati da sam to tak sada shvatio.

Zaljubljen sam u Ruby Jemimu Bell.

Ono što osjećam prema njoj je sveobuhvatno i neodoljivo i neće nestati, ma koliko se trudio to ignorirati — to sam zadnjih tjedana jasno primijetio. Ruby mi se ušuljala u život, sve u njemu preokrenula naglavačke i zaslužila je mjesto u neredu koji je prouzročila.

Nije me briga s kime se moram suočiti i ne zanima me hoće li me otac zbog toga izbaciti na ulicu. Lydia me jednom pitala je li Ruby vrijedna svog tog stresa. Dopustio sam da okolina utječe na mene i vjerovao sam da nije. Bila je to najgluplja odluka koju sam ikada donio i mrzim samog sebe što sam tako odgurnuo Ruby od sebe. Znam da to ne mogu poništiti, ali moram barem pokušati

Tijelo mu drhti nad mojim. Želim nastaviti točno tamo gdje smo upravo stali, ali ne mogu to učiniti ako ne znam na čemu smo.

Čini se da James to osjeća i lagano se odmiče od mene. »Na sportskom terenu... rekao sam ti da ne možeš izgubiti nešto što ti ne pripada.«

Sjećanje na njegove riječi probada me poput igle. Želim skrenuti pogled, ali ne mogu. Previše osjećaja istovremeno se ogleda u Jamesovim očima.

»To je bila laž. Tvoj sam još otkako si mi bacila novac u glavu, Ruby Bell.«

Prekrivam si lice jednom rukom kako mi ne bi vidio suze, ali James mi uzima ruku i nježno je podiže. Isprepliće nam prste i spušta ih na krevet pokraj moje glave. Drugom rukom mi odstranjuje zalutali pramen kose s čela. Zatim polagano prelazi kažiprstom po osjetljivoj koži ispod mojih očiju da bi s njima odstranio suze koje su se ondje nakupile.

»Oprosti«, šapuće mi na sljepoočnicu utiskujući mi poljubac u razdjeljak.

Ne prestaje mi milovati lice. Osjećam se kao da njegove ruke stvaraju zaštitni prostor samo za nas dvoje. Kad podignem pogled, vidim kako mu je natečena donja usna. Jasno se vidi gdje sam zagrizla i zbog toga imam grižnju savjesti. Nježno mu pomilujem crvenu kožu, a James zatvara oči. Dodirujem mu čeljust, prelazim mu prstima preko skupljenih obrva i uočavam mu pojedinačne pjegice na obrazu. Sada, kad je zima, postale su toliko blijede da ih se može vidjeti samo izbliza.

»Tako mi je žao«, šapne on i pritom zvuči kao da će mu glas svakog trena puknuti.

Sjećam se noći Rubyna rođendana kada smo također razgovarali cijelu vječnost. Vratio sam se kući s Wrenova tuluma samo kako bih i dalje slušao njezin glas

Poduzimam zadnji pokušaj i podižem ruku prislanjajući mu je na obraz. Nježno mu palcem prelazim po koži. »Nisi ni odvratan ni izopačen ni pogrešan.«

On protisne gorak osmijeh i odmahuje glavom.

»Ne želim te izgubiti«, šapnem prikupljajući svu preostalu hrabrost koju sam u stanju iznaći u sebi.

On stavi svoju ruku preko moje na svom obrazu. Zatvara oči i čini se gotovo kao da mu ovaj trenutak uzrokuje fizičku bol. Njegovi prsti lagano me češkaju po stražnjoj strani dlana, od čega me obuzimaju trnci. »Ne možeš izgubiti nešto što ti ne pripada, Ruby Bell.«