'Jednom mi je rekla da si je
našila osmijeh na lice, ali vrlo
brzo se poderao i više ga nije
mogla zakrpati.’
Iza svake je ostalo ime knjiga je osam priča o osam žena nagrađena Malteškom nacionalnom književnom nagradom. Biti „stvarna“ žena i biti Maltežanka potka je svih priča, a Azzopardi je, kako i sama napominje, željela dati glas ženama različitih provenijencija i osobnosti (radnice, pjesnikinje, prosjakinje…) jer u malteškoj književnosti žene su najčešće prikazivane kroz stereotipe: žena kao majka, kao inspiracija ili kao prostitutka.
Neobična je običnost likova u ovoj knjizi; sve redom obične su žene jake osobnosti. Ako su i čudne ili opsesivne, snaga njihovih karaktera zabljesnut će nas. Sandra ostavlja ključeve nepoznatim muškarcima koje tako osvaja pa napušta. Priča o Gracey donosi element nadnaravnoga ili je Gracey tek projekcija potisnute putenosti prodavačice Helene. Graceyn monolog pršti senzualnošću i jedan je od vrhunaca ove proze. Roża cijeli život čeka: nekada muža, a sada smrt. Mrtva je, a živa i šije ukopne haljine. Polly su oduzeli dijete pa sada tješi svoje lutke kao da su joj djeca. Svoj krešendo zbirka postiže u njezinoj priči, koja preispisuje i sve ostale.
Ove priče uvrštavaju se među najznačajnija postignuća nove generacije malteških pisaca. U njima nalazimo stilske i jezične pomake od uobičajenoga, crni humor, kritiku društva (konzervatizma, utjecaja crkve, života u malim sredinama, ispraznosti političkih govora i obećanja). Krajolik koji Azzopardi opisuje, unutarnji i vanjski, malteški je, mediteranski, i nama blizak, a ova zbirka prvo je malteško djelo u cijelosti prevedeno na hrvatski.
