Slučaj

Put iz straha vodi kroz strah.

- Gospođo Conrads! Pa nije moguće!

- Lijepo je vidjeti te, Charlotta. Htjela sam samo brzo uzeti psa.

Bukowski se pojavio kao na zapovijed, ali nije skakao po meni, što mu

je inače običaj, nego je prvo uvrijeđeno zastao.

- Mislim da se i on čudi što vas vidi izvan vaše kuće - reče Charlotta. Ja sam čučnula da mi može onjušiti košulju. On to i učini, premda isprva stidljivo. Onda zamahne repom i počne mi izdašno lizati ruke.

Misli mi se vraćaju u sadašnjost. Ima toliko toga što moram obaviti.

Prvo ću otići svojim roditeljima, da vidim kako su probavili novosti. Onda moram još jedanput na policiju, pa onda svom odvjetniku i tako dalje. Preda mnom je mnogo posla, ali znam da ću sve to uspjeti obaviti. U meni se nešto pomaknulo. Osjećam se snažnom. Živom.

Polagano, veoma polagano vani stiže proljeće. Priroda se budi kao da i ona osjeća da će uskoro započeti nešto novo. Posvuda buja život, sve se proteže i isteže.

Mislim na Anu. Ne na anđeosku Anu, što sam je tijekom posljednjih godina stvorila u glavi, a potom i u knjizi. Na pravu Anu, s kojom sam se svađala i ponovno mirila, na Anu koju sam voljela.

Mislim na Lenzena, koji je mrtav i ja ga više ne mogu pitati zašto je u Aninu stanu bilo cvijeća. Je li joj ga on poklonio? Je li ipak voljela njegovo rezano cvijeće?

Mislim na Julijana.

Kobeljam se iz kreveta, tuširam i oblačim. Zovem poslugu i naručujem zajutrak. Hranim Bukowskog. Preslušavam pretinac za glasovne poruke, koji je toliko krcat da će se rasprsnuti. Zalijevam orhideju koju mi je Charlotta vratila. Još malo i pupoljci će joj se otvoriti. Sastavljam popis stvari koje moram obaviti. Jedem. Nazivam nakladničku kuću i odvjetnika. Malo i plačem. Brišem nos. Dogovaram posjet kod roditelja.

Napuštam hotelsku sobu i silazim dizalom. Prolazim kroz predvorje u smjeru izlaza, gdje se otvaraju automatska vrata.

Moje ime je Linda Conrads. Ja sam spisateljica. Trideset i osam mi je godina. Slobodna sam. Stojim na pragu.

Preda mnom se prostire svijet.

ZVRNDANJE TELEFONA prenulo me je iz sna bez snova i u prvom trenutku onako bunovna ne znam ni gdje sam. Onda prepoznajem hotelsku sobu, što sam je unajmila - isprva na neodređeno vrijeme, dok ne sredim sve poslove i dogovorim se sama sa sobom gdje bih ubuduće voljela živjeti. Bukowski me pospano promatra jednim otvorenim okom.

Instinktivno pokušavam napipati mobilni telefon, ne pronalazim ga, ali onda se prisjećam da se još uvijek nalazi negdje na policiji, shvaćam da je zvonio fiksni telefon i javljam se.

- Pa tebe je teže dobiti nego papu - predbacuje mi Norbert. - Je li ti jasno da ti danas izlaze »Sestre po krvi«, madam?

- Naravno - lažem.

Zapravo ni sekunde nisam mislila na to.

- Daj mi reci, ne razumijem sve to, zar si zaista odustala od isposničkog života? Izašla si?

Dolazi mi da se nasmijem. Norbert nema pojma što se sve dogodilo od našeg posljednjeg susreta u mojoj kući.

- Izašla sam - kažem.

- Merde! - viče Norbert. - To ti ne vjerujem! Zajebavaš me!

- Ispričat ću ti sve u miru, okej ? - kažem. - Ali ne danas.

- Pa to nije moguće - kaže Norbert. A onda ponavlja: - Pa to nije moguće.

Naposljetku se umiruje.

- Nikad nismo razgovarali o tvojoj knjizi - kaže.

Sad tek primjećujem koliko mi je Norbert nedostajao.

Potiskujem potrebu da ga pitam kako mu se svidjela, jer znam da bi sad volio čuti upravo to pitanje, a ja bih ga rado malo ljutila. Dvije-tri sekunde zajedno šutimo.

- Tebe očito nimalo nije briga što tvoj nakladnik, koji se od pamtivijeka ubija zbog tebe, misli o tvom romanu - kaže napokon Norbert - ali ja ću ti to svejedno reći.

Potiskujem smijeh.

- Hajde, pucaj - odgovaram.

- Zajebala si me. To nije triler, nego kao triler kamuflirana ljubavna priča.

Na trenutak ostajem bez riječi.

- Uzgred, mediji mrze tvoju knjigu. Ali meni se začudo sviđa. Možda starim. No, mislio sam da ti to moram reći. Iako tebe to, naravno, ni najmanje ne zanima.

Sad se ipak smijem.

- Hvala ti, Norbert.

Čujem ga kako uzdiše, napola zabavljen, napola oneraspoložen, a onda bez riječi prekida razgovor.

Uspravljam se u postelji. Podne je. Dugo sam spavala. Bukowski, koji je drijemao pokraj mene, gleda me s nepovjerenjem, kao da se boji da ću ga, ne bude li neprestance motrio na mene, ponovno ostaviti na cjedilu.

Bez brige, prijatelju.

Na pamet mi pada Charlottino lice i tjera me - po drugi put danas - na glasan smijeh. Pozvonila sam kod nje, da uzmem Bukowskog.