Zašto se niste ubili

Sve izgleda nestvarno, nevjerojatno, sve se doživljava kao san. A u san još ne možemo vjerovati, jer nas je on u ovim godinama često, prečesto prevario. Koliko li puta nismo snivali da nam sviće dan u kojemu ćemo se slobodno kretati! Koliko li smo puta snivali o svom povratku kući, pozdravljanju prijatelja, o grljenju žene, o stolu za kojim pripovijedamo o onome što smo proživjeli pa i snivali o svom povratku... — a tada je u našim ušima zakriještao trostruki zvižduk kojim se komandirao ustanak i istrgao nas iz sna, u kojem nam se po tisući put ukazala sloboda. I sada da odjednom povjerujemo? Sada da je sloboda uistinu postala stvarnošću?

A ipak se to jednog dana dogodilo. Tijelo ima pri tom manje inhibicija i kočenja negoli duša. Ono već od prvog časa iskorištava stvarnost i doslovno je grabi: počinje, naime, žderati. Jede satima i danima i, po mogućnosti, noću. Neshvatljivo je koliko smo mogli pojesti. Pa kad je ovaj ili onaj oslobođeni logoraš pozvan od ljubaznih seljaka u blizini logora, tad on jede i jede a zatim pije kavu — što mu razveže jezik, i tada stane pričati — satima. Time rasterećuje dugi pritisak što ga je tištio, i ima se dojam kao da dotičnik mora govoriti, kao da je pod neodoljivom duševnom prisilom da pripovijeda. (Slično se opaža na ljudima koji su bili makar samo kratko vrijeme pod teškim pritiskom, na primjer za gestapovskih preslušavanja.)

Tu se susrećemo sa središnjom temom egzisteneijalizma: život je patnja, preživjeti znači naći smisao patnje.

Po Jean-Paulu Sartreu, čovjek sebe pronalazi, određuje svoju vlastitu »bit« (esenciju) -— tj. ono što on po svojoj suštini jest, uključujući i ono što bi trebao biti ili trebao postati. No ja mislim da smisao svoje egzistencije mi ne izmišljamo, nego ga naprotiv otkrivamo.

Za vrijeme psihoanalize, pacijent mora ležati na kauču i govoriti stvari koje je često neugodno govoriti.« Na to sam odvratio istom mjerom: »Eto, u logoterapiji može pacijent uspravno sjediti, i mora slušati stvari koje je katkada neugodno slušati.«

I još sam govorio o mnogostrukim mogućnostima da se život ispuni smislom. Pripovijedao sam svojim drugovima (koji su nepomično ležali i katkada uzdahnuli) o tom da ljudski život ima uvijek i u svim uvjetima smisao, i da taj beskrajni smisao egzistencije uključuje u sebi patnju i umiranje, nevolju i smrt. Pozvao sam te jadnike, koji su me pažljivo u mraku slušali, da stvarima i ozbiljnosti našeg položaja gledaju u oči da ne klonu, nego sačuvaju hrabrost, svjesni da čak ni bezizglednost naše borbe ne može oduzeti njezin smisao i njezinu vrijednost. Na svakoga od nas, rekoh im, gleda u ovim teškim trenucima — i gledat će pogotovo u skorom zadnjem trenutku za mnoge od nas — hrabrećim pogledom prijatelj ili žena, netko živ ili mrtav, ili Bog: i taj od nas očekuje da ga ne razočaramo, i da trpimo i umremo — ne bijedno, nego ponosno!

Ali nisam govorio jedino o budućnosti i o mraku kojim je ona zastrta te o sadašnjosti sa svim njezinim patnjama, nego sam govorio i o prošlosti — o njezinim radostima koje nas obasjavaju još i u ovoj tami. Ponovo sam citirao pjesnika — da ne izgledam župnički — koji kaže: »Was du erlebt, kann keine Macht der Welt dir rauben.« (Što si doživio, ne može ti oteti nikakva sila na svijetu.) Ne samo ono što smo doživjeli, nego i ono što smo uradili, ono što smo ikad plemenito mislili, i ono što smo pretrpjeli... sve smo to unijeli u stvarnost, jednom zauvijek. I premda je sve to prošlost — upravo je u prošlosti zauvijek osigurano! Prošli je bitak također bitak — možda najsigurniji način bitka.

Zatim sam prešao na budućnost. Sudeći nepristrano, budućnost nam izgleda beznadna. Svatko može za sebe prosuditi kako su mu malene šanse da će preživjeti. U logoru još nije vladala epidemija pjegavca, ipak sam svoje izglede da preživim procjenjivao otprilike na 5%. I to sam ljudima rekao! Ali im također rekoh da — usprkos tome — nipošto ne kanim očajavati niti baciti koplje u šaš. Jer nitko ne zna budućnost, nitko ne zna što će mu možda slijedeći trenutak donijeti. Pa ako i ne možemo u narednih nekoliko dana očekivati senzacionalne ratne događaje — tko bi mogao znati bolje od nas, koji imamo logorskog iskustva, da se često pruži nenadana velika šansa, barem pojedincima: da nepredviđeno budeš dodijeljen specijalnoj grupi s vrlo dobrim uvjetima rada — što se smatra najvećom »srećom« za logoraša.

Tko je još u životu, ima razloga da se nada. Zdravlje, obiteljska sreća, uspješnost u zvanju, imutak, društveni položaj — sve se to, rekoh, dade obnoviti ili ponovo ostvariti. »Još nam kosti nisu polomljene!« I što smo god morali pretrpjeti — moglo bi nam u budućnosti vrijediti. Citirao sam Nietzschea: »Was mich nicht umbringt, macht mich stärker.« (Što me ne ubije — učini me jačim.)

Čovjek koji je postao svjestan te odgovornosti, što je ima prema djelu koje na nj čeka ili prema ljubljenoj osobi koja na nj čeka, takav čovjek nikad neće biti kadar odbaciti svoj život. Ta poznato mu je »zašto« da egzistira — pa će stoga moći podnijeti svako »kako« svoje egzistencije.

Kada dakle konkretna sudbina nametne čovjeku patnju, morat će on u patnji vidjeti zadatak — i to neponovljivi zadatak. Čovjek mora i naočigled patnje doći borbom do svijesti da je on u njoj tako reći na cijelom svijetu —neponovljiv i jedincat. Nitko mu patnju ne može skinuti, niti mjesto njega trpjeti. Ali u tom kako on sam podnosi svoju patnju nalazi se i neponovljiva šansa za jedinstveno ostvarenje.