Glamuzina piše o ljudima koji još uvijek osjećaju, svaki užitak skupo plaćaju, pate, ali i žive i žude za Drugim/Drukčijim. To su oni ljudi kojima svijet ne skončava u trenutku kada se gase računala i svi pametni telefoni, nego u mraku ili na svjetlu, potpuno je nevažno, tragaju za onim što im još uvijek kao — kada se i ako dogodi — nikada izgubljeno iskustvo nudi misterij vlastite neponovljivosti. Jer, ako je baš sve samo neprestano vraćanje istoga (Nietzsche) ili pak vječno vraćanje razlike (Deleuze), eros ljudskoga bića otet će, bar ponekad, ono neponovljivo i neuhvatljivo thanatosu i njegovoj uvijek prisutnoj tjeskobi.
Važno je napomenuti kako se knjiga Everest iz pjesme u pjesmu dodatno konotativno usložnjava i raste u svojoj polisemantičnosti. Ogoljujući sebe, ali i sve drugo uokolo, Glamuzinino pjesničko pismo jedno je od onih koje se doista eksplicitno usuđuje pitati ono od čega netragom bježe svi pjesnički i ini mediokriteti u Hrvatskoj i svakoj drugoj književnosti, ali i životu samom.
Delimir Rešicki
