Deset malih crnaca

Redoslijed smrti na otoku rezultat je pažljivog proučavanja. Došao sam do zaključka da su stupnjevi krivice mojih gostiju različiti. Odlučio sam da oni čija je krivica najmanja umru prvi, kako ne bi morali podnositi onu dugotrajnu napetost i strah koje sam namijenio težim krivcima.

Treća mogućnost je simbolična - način moje smrti - biljeg na čelu - žig srama na Kainu. Mislim da, još vrlo malo treba reći.

Pošto svoju bocu i poruku u njoj predam moru, otići ću u sobu i leći na krevet. Na naočale ću pričvrstiti nešto što izgleda kao fina crna vrpca, to je zapravo elastična vrpca. Težinom svoga tijela pritisnut ću naočale. Vrpcu ću prebaciti u obliku omče preko kvake na vratima i pričvrstiti je - ne prečvrsto - za revolver. Mislim da će se dogoditi ovo: Moja ruka, zaštićena maramicom, povući će oroz; ruka će mi pasti uz tijelo, a revolver će, povučen elastičnom vrpcom, odskočiti do vrata; udarivši o kvaku, oslobodit će se vrpce i pasti na pod; oslobođena vrpca nedužno će visjeti s naočala pritisnutih mojim tijelom. Maramica na podu neće izazvati nikakvu sumnju.

Pronaći će me lijepo položenog na krevet, prostrijeljenog čela - sasvim u skladu s bilješkama mojih žrtava. U trenutku kad leševi budu pregledavani, više se neće dovoljno precizno moći ustanoviti vrijeme smrti.

Kad sunce zađe, s kopna će stići čamci i »spasioci" će zateći na Nigger Islandu deset leševa i jedan nerasvijetljen problem.

Potpisan: LAWRENCE WARGRAVE

Ispario - to je prava riječ! Kao da je riječ o nekom mađioničarskom triku!

Vera nestrpljivo uzviknu:

– Glupost! Sigurno se negdje krije! Blore odvrati:

– Ne, ne krije se! Kažem vam da se ovdje čovjek nema gdje sakriti. Sve je kao na dlanu! Vani je mjesečina. Vidi se kao po danu. A njega ni od korova.

Vera upita:

– Možda se tajno vratio u kuću? Blore odvrati:

– Mislili smo i na to. Pretražili smo čitavu kuću, sigurno ste nas čuli.

Kažem vam, njega ovdje nema. Nestao je - odmaglio, propao u zemlju ...

Vera će s nevjericom:

– Ne vjerujem u to.

– Ma, to je živa istina, draga moja - uvjeravaše je Lombard.

I, poslije kraće pauze, doda:

– Ima tu još jedna sitnica koju vrijedi spomenuti: jedno prozorsko staklo u blagovaonici je razbijeno, a na stolu su samo tri mala crnca.

Popeše se uza stepenice.

Slijedeći potez bio je nalik na scenu iz neke komedije.

Svatko je stajao na vratima svoje sobe, držeći ruku na kvaki. A onda, kao na znak, zakoračiše unutra i lupiše vratima. Začuo se šum brava i zasuna, popraćen bukom premještanja namještaja.

Četvero prestravljenih ljudi ostalo je zabarikadirano u svojim sobama sve do jutra.

A onda, na ulazu u dnevnu sobu, Armstrong stane kao ukopan. Ostali pođoše za njim i pogledavaše preko njegova ramena.

Netko kriknu.

Sudac Wargrave sjedio je u svojoj stolici s visokim naslonjačem, na kraju dnevne sobe. Po jedna svijeća, gorjela mu je sa svake strane. No, ono što je zapanjilo i potreslo promatrače, bilo je to što je sjedio u odori od grimizne boje, sa sudačkom perikom na glavi ...

Dr Armstrong da znak ostalima da ostanu na svojim mjestima. Sam krene prema prilici koja je nijemo zurila u njega; u hodu je malo teturao kao da je pijan.

Nagne se zagledavši se u nepomično lice. A onda naglim pokretom podiže periku. Ona padne na pod, otkrivajući visoko čelo, i, točno u sredini, okruglu mrlju iz koje je nešto kapalo.

Dr Armstrong podiže beživotnu ruku i pokuša napipati puls. Onda se okrenu ostalima:

– Netko je pucao u njega ... - Glas mu je bio bezizražajan, tup, kao da dolazi iz daljine. Blore uzviknu:

– Bože - revolver!

Liječnik nastavi istim tupim glasom: - Ravno u čelo. Na mjestu.

Vera se sagne da podigne periku. Glasom koji je podrhtavao od užasa, ona zapazi:

– Siva vuna koju je izgubila gospođica Brent ...

– I grimizna zavjesa koja je nestala iz kupaonice ... - doda Blore.

Vera prošapta:

– Za to je to, dakle, bilo potrebno ... Odjednom Lombard prasne u glasni, neprirodni smijeh.

– Pet malih crnaca u. Pravne knjige zaviri; petog pravdra preuze i osta ih četiri. I to je kraj Krvavog suca Vargravea! Nema više izricanja presuda!

Nema više navlačenja crnih kapuljača! To je posljednji put da on sjedi u sudnici! Nema više završnih riječi i slanja nevinih u smrt! Kako bi se Edward Seton smijao da je ovdje! Bože, kako bi se smijao!

Ostali su bili zaprepašteni, upravo šokirani, njegovim ispadom.

Vera poviče:

– A još jutros ste tvrdili da je on taj! On će tihim glasom:

– Znam da sam to rekao ... E, pa prevario sam se. Evo još jednog čija je nevinost dokazana - Prekasno!

Jedan od nas ... jedan od: nas . , jedan od nas...

Tri riječi ponavljane u nedogled, svakim su satom sve dublje ulazile u njihovu svijest.

Petoro ljudi - petoro preplašenih ljudi. Nikakva uobičajenog razgovora koji bi mogao uljepšati atmosferu. Bili su neprijatelji, vezani isključivo nagonom za samoodržanjem.

Odjednom su počeli sve manje nalikovati na ljudska bića. Polako su poprimali životinjski izgled. Kao kakva oprezna, stara kornjača, sudac Wargrave sjedio je sav zguren, nepomičan, budna oka i pronicljiva pogled.

Bivši inspektor Blore djelovao je još sirovije i nezgrapnije. Gegao se poput kakve spore životinje. Oči su mu bile zakrvavljene, a pogled mu je odavao mješavinu bijesa i tuposti. Bio je nalik životinji natjeranoj u stupicu, sprernnoj da se baci na svoje gonioce. S druge strane, osjetila Philipa Lombarda kao da su se još više izoštrila. Uši su mu reagirale na svaki i najmanji šum. Korak mu je bio lakši i brži, tijelo gipko i graciozno.

Često se smiješio, pokazujući pri tom svoje dugačke bijele zube.

Vera Claythorne bila je vrlo tiha. Sjedeći u stolici, tupo je zurila preda se. Izgledala je ošamućeno, poput ptičice kad naleti glavom na prozorsko staklo, pa je pokupi ljudska ruka i ostavi skutrenu, preplašenu, nepomičnu, u nadi da će je spasiti njena nepomičnost.

Armstrongovi su živci bili u jadnom stanju. Trzao se, a ruke su mu drhtale. Palio je cigaretu za cigaretom i odmah ih zatim gasio. Činilo se da ga to prisilno mirovanje muči više od ostalih. Više puta provalila bi iz njega bujica nesuvislih iskidanih riječi.

– Ne, ne bismo smjeli samo sjediti i ništa ne poduzimati! Mora posto jati nešto, sigurno ima nešto što možemo učiniti! A da zapalimo veliku vatru?

Blore ga presiječe:

– Po takvom vremnu.

Kiša je opet pljuštala. Vjetar je nailazio u silovitim naletima. Nlonotono rominjanje kiše djelovalo je depresivno, te ih dovodilo do ludila.

Prešutnim sporazumom prihvatiše borbeni plan. Svi su sjedili u velikoj dnevnoj sobi. Izlazili su samo jedan po jedan. Ostalo četvero čekalo bi da se peti vrati.

Šest porculanskih figurica ... samo šest. koliko će ih ostati do večeras? ...u i - Tko želi posljednje jaje'? ' - Marmelade?

I - Hvala. Mogu li vam odrezati još malo kruha?

Šestoro ljudi normalnog ponašanja za doručkom...

Doručak je protekao u čudnoj atmosferi. Svi su bili isuviše ljubazni.

– Mogu li vam uliti još malo kave, gospođice Brent?

– Gospođice Claythorne, još malo šunke? - Još jednu prženicu'?

Šestoro ljudi - svi naizgled pribrani i normalni. A pravo stanje? Misli su se rojile: što sada? što sada? Tko? Koji?

Svi uđoše u sobu i pogledaše uredno postavljen stol.

Vera je prva primijetila. Zgrabi suca za ruku, i stisak njenih atletskih prstiju natjera ga da se trgne od bola.

Ona uzviknu:

– Crnci! Pogledajte!

Na sredini stola bilo je samo šest Porculanskih figurica.

Pronašli su ga malo poslije.

Bio je u praonici na drugoj strani dvorišta, napadnut dok je cijepao drva, spremajući se da potpali vatru u kuhinji. Mala sjekira još mu je bila u ruci.

Neka mnogo veća, mnogo teža, stajala je prislonjena uza zid. Njena oštrica bila je poprskana tamnim mrljama. Duboka rana na Rogersovu potiljku predobro je pristajala uz oštricu sjekire ...

Gospodo, jutros, dok sam sjedio na terasi, promatrao sam vaše kretanje.

Vaša namjera je bila, potpuno jasna. Pretraživali. ste atok u potrazi za nepoznatim ubojicom?

– Tako je, gospodine - reče Philip Lombard.

Sudac nastavi:

– Došli ste, bez sumnje, do istog zaključka kao i ja - naime, da smrti gospode Rogers i Anthony Marstona nisu bile ni nesretan slučaj, ni samoubojstvo. Nema sumnje, zacijelo ste nagađali i zašto nas je gospodin Owen namamio ovamo?

Blore će naglo:

– To je luđak! Manijak! Sudac se zakašlja.

– Blizu ste istini! No, to ništa. ne mijenja. Naša glavna briga je kako da sačuvamo vlastite živote.

Armstrong izvijesti drhtavim glasom:

– Kažem vam, na otoku nema nikoga. Nikoga!

Sudac pogladi bradu i blago nastavi:

– U stanovitom smislu - nema nikoga. Došao sam jutros do istog zaključka. Mogao sam vam odmah reći da vaš trud neće uroditi plodom. U svakom slučaju, duboko sam uvjeren da »gospodin Owen« (oslovit ćemo ga onako kako se sam nazvao), jest na otoku. I te kako je prisutan! Ako preipostavimo da je posrijedi zamisao da se nad nekim pojedincima zadovolji pravda, kaznivši ih za djela koja ostaju izvan domašaja zakona - a o tome je čini se riječ - onda postoji samo jedan način na koji ta zamisao može biti oživotvorena. Gospodin Owen je mogao doći na otok samo na jedan način.

– Sve je potpuno jasno. Gospodin Owen je netko od nas ...

– Oh, ne, ne, ne ...