Otac

krinka za neku klasičnu, u prošlost uronjenu priču, za komediju, sagu i grotesku, za šašavu interpretaciju starozavjetne pripovijesti o Sudnjemu danu.

A historijski roman, čak i kada je loš, ili kada je pisan bez ambicija da bude velika literatura, u sebi ima nečega što je prisno i privatno, nečega što je u mašti, ili izvan nje, doživljeno i fiksirano u čovjekovom identitetu.

Jer mašta je uvijek okrenuta prošlosti, velike priče zamišljaju se u vremenu koje čovjek poznaje i u kojem se osjeća sigurno jer je to vrijeme prošlo.

Zato Science fiction i jest samo subliterarni žanr, koji se iznimno rijetko uzdiže u veliku književnost, ali čak i kada se to dogodi - kao, recimo, u Autostoperskome vodiču kroz galaksiju Douglasa Adamsa - riječ je o priči u kojoj je budućnost samo

mreže koju čovjeku osigurava njegova vlastita zemlja, u kojoj ima porodicu, kolege i prijatelje, gdje se lako može sporazumjeti sa svakim na jeziku koji zna iz djetinjstva.”