Čitajući transkript Turatijevog govora, Musolini je zavrteo glavom nasmejavši se. Ne vredi: ti ljudi naprosto ne razumeju okrutnost. Prelep govor – bože dragi – ali teren nasilja nije za socijaliste. Da, istina je, najamnički savezi vršljaju u selima, radničke komore u gradovima guše klasne neprijatelje kaznama, bojkotima i nametima, seljaci socijalisti su možda i zapalili poneki senik, osakatili poneku kravu, prebili na mrtvo ime ponekog zakupca zemljišta, pucali u samoodbrani u nekog policajca ili zemljoposednika, čak su, u retkim slučajevima, zverski skrnavili leševe ili silovali devojke koje su se vraćale sa mise, ubili toljagama nekog fašistu, ali to su, u suštini, uvek izlivi iskonskog besa, bičevana leđa koja se u naletu očaja usprave i zgrabe bič, težak koji posle viševekovnog tlačenja, u noći punog meseca i pijančenja, prekolje u snu upravnika imanja koji mu je nasilno obljubio ćerku, zapali senik, a onda se obesi. Socijalističko nasilje je bilo neosporna stvarnost, ali se u njemu sve svodilo na impulsivnost. Socijalističke vođe laprdaju da će organizovati revoluciju sa vojskom naoružanih aktivista, a zapravo ne postoji nikakva organizacija. On dobro, decenijama poznaje te ljude. Što se tiče nasilja, ono im je uvek bilo i biće im strano.