Kastigulja

Nataložen nemir tražio je da se konačno umiri. Znavala je da se mora suočit sa onim što je tamo čeka. Taman ka što je znavala da mora poć da bi se vrnula sebi. Vjerovala je da će to što traži prepoznat po mirisima. Zato je morala na tu bandu. Ka što je nekad otuda dolazio nemir, sad je od tamo morala sebi donijet mir.

Zidovi oko nje zvečali su saminjom i tišinom. Ne bi li ih odagnala, uze bruškin i navali da frega pod. Upirala je potonjom zerom snage, dok joj se gipko tijelo povijalo ka da se oštrim trzajima oslobađa grča. Činjelo se da tako smiče sve tragove što su joj se u potonje vrijeme utisnuli po životu, što su stigli da je pregaze i zgnječe ovo malo njezinog trajanja. Napraviše na nešto što više nije sličilo onoj đevojci odnekad. Ne bješe svjesna kad joj se iz grudi oteo jecaj. Niti ga je čula. Stopio se u oštar zvuk bruškina. Suze su joj kapale po mokrim rukama, ne ostavljajući za sobom izdajničke tragove. Dok je završila freganje, iz nje se iscijedila potonja kap plača. Jagodice joj bijahu crvene, kapci otekli, a oči presušene. Tišina oko nje konačno je prigrlila mirom.

A što bi ti učinjela da si na moje mjesto? Dobro znaš da se jedva sastavilo ono što je bilo na korak da se nikad više ne sastavi. S ovim pokušah da poravnam ono što nijesam dosad umjela poravnat. Sve ono što nijesam imala, pokušaću s ovim da izgradim. Pa neka je mimo onoga što drugi čine i misle. Neka je mimo onoga što zbore da je pametno. Nije vazda po pravdi duše sve što je po pravdi naroda.

Da nije bilo tog nemira izmiješanog sa strahom, što joj je u potonje vrijeme struja između rebara i stiska je u grlo, pomislila bi da ovo što sada živi je samo još jedan krug kojim je ucrtala novi god svog trajanja. Nijesu je plašile godine, više se bojala tih praznih krugova koji nijesu donosili ništa novo i koji su za sobom ostavljali samo tupu nadu da će onaj sljedeći donijet komadić sreće. Često su joj glavom ozvanjale riječi baba Agnice da čeljade ne zna da živi sreću dok je ne izgubi. Ne bješe joj posve jasno kako se ne prepozna tren kad si srećan. Možda je baba Agnica mislila da je sreća sve ono što se mjeri odsustvom nesreće? Možda ti treba taj ośećaj tuge da bi moga prepoznat da živiš sreću? Možda je nužno da se vječito odmjeravaju i raskubaju, ne puštajući čeljade da mu se dani utope u sivilo i mrtvilo bezosjećaja?

Od plavetnila tog neba oči bi im brzo obneviđele, jer bi ih zanijela njegova visina. Ođe se sve čini samo naoko slično drugim mjestima, a sve je, opet, drukče. Surovo, sirovo, sivo i opet svijetlo. Omeđeno nebom u visinu i morem u širinu. Sa Lovćena, kad se obrneš na sve četiri bande svijeta, okom si taka sve međaše granica. Ne znaju oni da se neke zemlje ne mjere širinama, no visovima i, da ih neko poravna, bile bi veće od mnogih koje se diče ravnim prostranstvima.

Nekim narodima vojevanje je kap krvi koja mu teče venama. Prenosi se rađanjem i ostavlja u amanet na dan kad se mre. Njegove bitke nijesu one kojima se dira u tuđe, to su borbe kojima se vazda i zavazda brani samo svoje. Nijesu znavali da takav narod ne možeš porobit. Možeš ga zgazit, al on će se opet dić. Opet, da pitaš one što su na njih čizmom krenuli, zarad čega su došli i što će im taj komad krša, lijepo ne bi znavali. Niti bi znavali kako da preteknu među

Zla vremena sve pokažu. I dobro i ono loše. Tek kad odmakne vrijeme, čeljade shvati da je dobro što su se desila. Bez njih sve bi se smutilo u isto, a to nikad nije vodilo na dobro.
Kako je bilo nekada tako se i sada ponovilo sa mnogima na te bande. Loši se oglasiše, a mudri umučaše. Ono što se krstom krstilo, povuklo se u molitve, a sve ono slabovjerno navali da riče poput nemani ne bi li im riječ silinom glasa očvrsnula. Zaludu, samo je jektala praznim ehom, jer ne bješe mnogo mudra. Mudrost je tiha i nikad se neće nadgornjavat sa plitkopameću koja i sa to malo pameti nikada nije svoja, samo se diči tuđim nabiflanim mislima.

Velike duše lako praštaju. Ne tolko zarad drugih kolko zarad sebe. Ne puštaju da ih truje tuđi otrov.

Jedan tren u nevrijeme bude dosta da sve pasa na pogrešnu stranu, sa koje više nema povratka

Kuća ti je ka čeljade. Živa je dok ima koga da u nju založi vatru. Kolko gođ da ti se ona tamo kuća činjela mala i manje lijepa od ove ođe, zapamti, vazda će te stizat glas starevine. Neko je to zida da bi se ima na što oslonit i grijeh je da puštiš da od njiove muke ostane samo gomila krša. Tamo su se svi tvoji rađali i umirali. Tamo je sve ono što nosiš ispod čapre. Imaš dva đetića. Imaš kome predat, svekoliko. Po onome tamo se obojica broje, a ne po ovome ođe. Na ono tamo se nadovezuju.