Krešimir Bagić

Ponornice

Obavijesti me kada knjiga bude uvrštena
Da biste čitali ovu knjigu u Bookmate učitajte datoteku EPUB ili FB2. Kako mogu učitati knjigu?
Što su ponornice u zemljopisu, u poeziji? Ako ih se opisuje prema domaćim prilikama, može se reći da u nejednakim omjerima, dijelom ili cijelom dužinom, teku ispod zemlje kroz krški sustav i spajaju više razdvojenih područja koja zahvaljujući njima čine jedinstvenu cjelinu. Slikama i figurama dolazimo do onoga što se u Bagićevim Ponornicama razdvaja i spaja, vidi i ne vidi, vrtloži, nastaje i nestaje, što pristiže iz paradoksalnog uvjeta: šutjeti na sav glas! O čemu i kako šutjeti, pisati i pjevati na sav glas: „šutjeti kao što se jablani povijaju na sjevernom vjetru/ šutjeti kao intelektualci u predgrađima i diktaturama/ šutjeti na jeziku bogova i Sokratovu jeziku“. Složene u prividnom kronološkom nizu, redovito označene brojevima i ne uvijek naslovima, ponornice su domišljene kao pjesme, dnevničke bilješke, parafraze. Ali one su više od onoga što im je, oslanjajući se na upućenost i znanje, namijenio njihov autor: uzbudljive, neistražene, ozbiljne gnomske izreke, prepisani arhaični uzorci, otkriveni uzroci. Slagane su kao soneti, crteži, intervencije u drugom formatu, kao svjedočenja, komentari, uvidi, kao zaključci, potvrđivanja i rasuđivanja. Jezik i ne-jezik, ako je tako moguće misliti o granicama svijeta od Gorgije Leotinca, Sokrata do Kanta, od Goethea do Matoša, Tina i Aragona. Ponornice žive od različitih poticaja, slučaja i vijesti, od čitanja i bavljenja drugim tekstovima, čuvaju svoja i uzimaju imena drugih, istražuju vlastita potonuća dok traže izlaz na svjetlo dana. Imaju okus melankolije dok govore o gorčini nakon revolucije ili o odbijanju iznuđene angažiranosti, čuju se kao uznemirujuće vijesti i slušaju kao stišana „glazba podneva i činjenica“. Očekivano se poezija ponornica nadovezuje na pročitano, zagubljeno, zaboravljeno i sliči na dopisivanje, na palimpsest koji pulsira od užitka igre i grafičkog oblikovanja slova, riječi i značenja, složenih od preskoka, iznevjerenih očekivanja, od pitanja: „Ako ono o čemu govorimo ne postoji, možemo li uopće govoriti o onome što postoji?“ Ponornice započinju na prešućenim, iskorištenim mjestima, izranjaju kao poziv, vedra poskočica i pretvaraju se u narativ o relativnosti i prolaznosti vremena i njegovih parola. Nisu daleko od ironična uvida da „pisac treba kritičara/ koliko i plivač čizme“ i da se „kao i obično cijene se nove cipele i/ stari koraci“. Nastale između lingvistike i politike one su dnevnik samoće, radost pisanja i manifest slobodnog pisanja. Bagić je pjesnik koji se ne boji zaziva i vokativa, šume i zemlje, dok traži jedno od mnogih svojih „ja“, jezik mu je baš kao što govori o drugom: sladak, strasan i crn kao lastavica. Kad ga knjiga napušta, ne piše pravocrtno, ne od početka do kraja, ulovi jednog zeca u više grmova, ili više zečeva u istom grmu, kako navodi u jednom od citata, „često se krijepi na istim izvorima i tetura kakvim neprohodnim područjem i ne vodi računa o ulovu, nego o onome što se doznalo o istraženu teritoriju“. Kreni, čitaj! — može se viknuti, ali s ponornicama to nije dovoljno, nije sve.

Miroslav Mićanović
Ova knjiga je trenutno nedostupna
48 tiskanih stranica
Objavljeno prvi puta
2024
Godina izdanja
2024
Jeste li već pročitali? Kakvo je vaše mišljenje?
👍👎
fb2epub
Povucite i ispustite datoteke (ne više od 5 odjednom)