Kada bilo koje dvoje mladih uvrte sebi u glavu da se uzmu, prilično je sigurna stvar da će oni, pukom istrajnošću, svoje isterati, ma koliko siromašni i nesmotreni bili, i ma koliko da je malo verovatno da su jedno drugom zaista potrebni za sreću. Možda je ovo rđava poruka za kraj, ali verujem da je istinita. I ako takvi uspevaju da se za sebe izbore, kako onda da jedan kapetan Ventvort i jedna En Eliot, sa svim preimućstvima zrelog uma, svešću da postupaju ispravno i sa sigurnim prihodima, ne uspeju da se izbore sa svakim protivljenjem?