Bekim Sejranović

I da se razumijemo, naravno da norveško društvo ima mnoštvo pozitivnih strana, pogotovo ako si rođen tamo (u bogatoj obitelji), mnogima je ta zemlja spasila glavu (često i brutalnim zločincima ili kriminalcima), dala bolji život (ljudima koji su izbjegli od ratnih stradanja i kojima se posrećilo na azilantskoj lutriji), osigurala školovanje (za koje si bio prisiljen uzeti kredit od države i vraćati ga sljedećih 20 godina, uz nisku kamatu, istina), naravno, kažem, da nije sve tako sivo, bljutavo i ogavno kako ja to prikazujem, ali rekao sam već, ja sam pripovjedač koji voli subjektivna pretjerivanja i vidi samo tamnu stranu medalje.

— Ne — reći će jedan spid-džanki iz Osla, deset godina igle, kad su ga pitali da li žali zbog svih tih upropaštenih godina.

­među njih su se nalazile šume prepune kosmatih

Sve je najprije bilo zeleno i plavo, a zatim je, kao da se netko igrao svjetlosnim efektima na sceni u kazalištu, sunčeva svjetlost počela žutjeti, rumeniti se, da bi se pred sam zalazak čitavo nebo zapalilo, gorjelo neko vrijeme poput divovske baklje i na kraju tiho ugasilo.

Na krajolik se spustio plavičasti pokrov rane večeri. Zvijezde su se počele paliti, jedna po jedna, a nad glatku vodenu površinu tiho se ušuljala tama.

Tada se Sava razlije Panonskom nizinom, teče nekadašnjim rubom davno nestalog Panonskog mora, uspori, bahato se raširi, zamuti, vijuga, mijenja korita, dere bregove, oblikuje ih po svojoj volji, nanosi mulj koji s vremenom postaje plodna zemlja. Teče tako stotinama tisuća godina i u sebe prima sve bosanske rijeke redom: Unu, Vrbas, Bosnu, Tinju, Brku, a i hrvatske Pakru, Orljavu i Bosut, tu najsporiju rijeku na svijetu, kako su nas učili u školi.

U Brčkom mi, pak, Sava izgleda nekako najzrelija, poput žene u najboljim godinama. Široka, ne previše brza, staložena, moćna i neumoljiva. Zatim, pedesetak kilometara nizvodno od Brčkog, kod Bijeljine, ona u sebe usisa i mitsku Drinu, u mnogim knjigama i filmovima opisanu kao rijeku kojom su tekli potoci krvi i u kojoj ne znaš ima li više kamena i pijeska ili ljudskih kostiju. Potom Sava nastavi malo ravnije i sporije, na njezinim obalama čami nekad važni rimski Sirmium, današnja Sremska Mitrovica, a onda, još malo nizvodno, s mačvanske strane, tamo gdje se Sava trlja o ostatke stare turske tvrđave od glinenih cigala, nalazi se Sabac. Ta tvrđava kao da zna da neće još dugo, ali stoji i prkosi vremenu poput starog panja u raspadanju koji je

nemoguće iščupati iz zemlje jer je korijenje još uvijek duboko u mačvanskom blatu. Još malo nizvodno dođe Obrenovac, malo brežuljaka, a mnogo više ravnice, Sava se sve više i više usporava, širi se, negdje je poput nekog jezera ili močvare, e da bi nakon sljedeće okuke opet ubrzala i zakrivudala. Kako se približava svom ušću, po njezinoj površini mili sve više čamaca i brodica, brodova tegljača, barži, teglenica, šlepera, samohotki, bagera koji kopaju pijesak, vidio sam čak i par jedrilica. Na obali je, pak, sve više krčmi uzdignutih na trupcima poput sojenica, splavova s restoranima gdje možeš pojesti najbolju riblju čorbu (osim one koju pravi Matori), brodica, povelikih brodova poput ovog našeg koji smo obnavljali, alaskih čamaca, ribara s mrežama, ljudi kako se sunčaju na pješčanim obalama. Sve je više i ada i sprudova, često s pješčanim plažama. I onda, iza jedne okuke, kao na sceni, pojavi se Beograd, spojen i zategnut svojim mostovima, a uz obalu je već toliko splavova i brodica i čamaca svih veličina i oblika da ti se za tren učini da si u Manausu, Bangkoku ili New Orleansu.

napuhana od alkohola i grubih muških ruku, s dugačkom listom propalih ljubavi i uništenih života iza sebe (i koja pjeva upravo o tome, svom životu, ironično i sarkastično) nego ušminkana, skockana pjevačica uštirkane pop-glazbe ili turbofolka (razlika je jedino žanrovska i vidljiva ekskluzivnoj malograđanštini) čiji silikoni pod reflektorima stoje čvrsto kano klisurine, č­ije su usnice još uv­ijek natekle od posljednjeg punjenja, a čelo paralizirano od botoksa, koja pjeva pjesmuljke č­ije je značenje preplitko čak i za plišanog medvjedića polubrata moje kćerke.

Andrić će u svojim Znakovima pored puta napisati kako ne valja vjerovati svakome, ali da je još gore ne vjerovati nikome.