, gospođo, oni bar imaju nešto što zamenjuje sve to: a to je fanatizam. Napoleon je zapadnjački Muhamed. Za sve ljude koji su prostaci ali imaju najveće ambicije, on je ne samo zakonodavac i gospodar već je i uzor, uzor jednakosti.“
„Jednakosti!“, uzviknu markiza. „Napoleon uzor jednakosti! A šta ćete onda reći za gospodina De Robespjera? Čini mi se da mu vi otimate njegovo zvanje da biste ga dali Korzikancu. Ja ipak smatram da je dovoljna i ona jedna uzurpacija.“
„Ne, gospođo“, reče Vilfor, „ja ostavljam svakoga na mestu koje mu pripada: Robespjera na Trgu Luja XV, na njegovom gubilištu; Napoleona na Trgu Vandom, na njegovom stubu; samo, jedan je stvarao jednakost koja uništava, a drugi jednakost koja uzdiže; jedan je sveo kraljeve na nivo giljotine, a drugi je uzdigao narod do nivoa prestola. To ne znači“, dodade Vilfor smejući se, „da ni jedan ni drugi nisu bili gnusni revolucionari i da 9. termidor i 4. april 1814. godine nisu bila dva srećna dana za Francusku, dostojna da ih proslavljaju i prijatelji monarhije. Ali to takođe objašnjava kako je Napoleon, mada je pao da se nikad više ne uzdigne, nadam se, ipak sačuvao svoje fanatične pristalice. Šta ćete, markizo? Kromvel, koji je bio samo upola ono što je bio Napoleon, imao je takođe svojih sledbenika!“