I
Osvestio sam se, shvatio da sam živ, uvideo gde se nalazim i kud sam dospeo, pomislih: verovatno ću umreti. Uprkos tome naslutih da još ima vremena, mora da imam bar još toliko vremena da nešto ispravim, uskladim i dovedem u red, mada nisam znao da li ću biti sposoban za to.
Na ručnom zglobu, na mestu sata, bledi je šav kože. Nikad nije bio osunčan. Preko kanile u nadlaktici u mene se uliva infuzija, i kap po kap vraća mi život već ispario iz ostarelog tela koje zbrkano funkcioniše. Teško podnosim još i kateter. Osećam bespomoćnost. Još više se snuždim dok zurim u posivele zidove, decenijama izlizan kameni pod, rđom pegavo išaran bolnički stočić. Pogled sa prozora bolničke višespratnice na bele oblake kroz koje se probijaju nežni sunčevi zraci donekle ublažava tu turobnost.
Deca su mi se zgranuto prepala. Čim su saznala šta se desilo, Marina je dojurila iz Novog Sada, Marko iz Segedina. Umirivao sam ih tvrdeći da sam tek nakratko izgubio svest. Supruga Magda je brbljajući nepovezano rekla da sam postao nasilan. Zar ja?! Ja koji sam se čitavog života klonio toga.
Ne sećam se jasno svega. Sa komode u trpezariji skupljao sam razbacane Subotičke novine, magazin Gloriju i, pogledavši u kuhinju, naglo sam se uzrujao jer je kraj stola sasvim nepoznata žena sekla hleb. Izderao sam se na nju šta ona tu traži? Prestravljeno me je pogledala, usne su joj zadrhtale, možda je i zaplakala. Zaneo sam se. Kad sam okrenuo glavu, bile su to nepoznate zidne tapete, moderni plakari u dnevnoj sobi, rezbareni motivi na staroj komodi, na slikarskom platnu portreta moje majke razlio se lik čuvenog junaka Miloša Obilića. Više nisam znao ni ko sam, ni šta činim. Preostali su mi samo okrnjeni fragmenti sećanja na dom.
Na gvozdenom sam bolničkom krevetu, okružen doktorima i bolničarkama. Svi u belom. Ne marim šta su sve upisali u bolnički list, postavio sam sebi dijagnozu: ovo je početak kraja koji će se otegnuti beskonačno. Bolje sam. Mada doktorka Vojnić, koja me neodoljivo podseća na plavokosu vilu iz Jesenica iz vojničkih dana, uvek ljubazna i spremna na šalu, ne dopušta ni po koju cenu da ustanem iz kreveta.
Moji roditelji su napustili ovaj svet jedno za drugim u razmaku od godinu dana. Bilo im je suđeno da ih smrt zatekne kod kuće.