„Noću pisati“, mislio je Oblomov, „a kad će spavati? Hajde, zarađuje pet hiljada na godinu! To je lepa zarada! Ali pisati jednako, trošiti misao, dušu svoju na sitnice, menjati ubeđenja, trgovati umom i uobraženjem. mučiti svoju prirodu, uzbuđivati se, ključati, goreti, ne znati šta je mir i jednako se nekud kretati… I sve pisati, sve pisati, kao točak, kao mašina, piši sutra, prekosutra, dođe praznik, nastane leto – a on neprestano piši! A kad će stati i odmoriti se? Jadnik!“