Tvoj sin Huckleberry Finn

Pisao sam, kao i uvijek, samo o sebi i isključivo o svom doživljaju svijeta. Ono što sam pisao o drugima govori zapravo o meni. Svijet koji ja vidim je samo preslika moje duše. Svijeta izvan moje duše nema.

Ali ponovit ću vam opet riječi starog Samuela Clemensa poznatijeg kao Mark Twain: postoji laž, postoji prokleta laž i postoji statistika. Statistika je najveći neprijatelj ljudskog života. Statistika su laži kojima upravljaju našim životima. Kad malo bolje razmislim, čitav život se treba boriti protiv statistike, odnosno protiv ljudske vjere u nju.

Tada se Sava razlije Panonskom nizinom, teče nekadašnjim rubom davno nestalog Panonskog mora, uspori, bahato se raširi, zamuti, vijuga, mijenja korita, dere bregove, oblikuje ih po svojoj volji, nanosi mulj koji s vremenom postaje plodna zemlja. Teče tako stotinama tisuća godina i u sebe prima sve bosanske rijeke redom: Unu, Vrbas, Bosnu, Tinju, Brku, a i hrvatske Pakru, Orljavu i Bosut, tu najsporiju rijeku na svijetu, kako su nas učili u školi.

U Brčkom mi, pak, Sava izgleda nekako najzrelija, poput žene u najboljim godinama. Široka, ne previše brza, staložena, moćna i neumoljiva. Zatim, pedesetak kilometara nizvodno od Brčkog, kod Bijeljine, ona u sebe usisa i mitsku Drinu, u mnogim knjigama i filmovima opisanu kao rijeku kojom su tekli potoci krvi i u kojoj ne znaš ima li više kamena i pijeska ili ljudskih kostiju. Potom Sava nastavi malo ravnije i sporije, na njezinim obalama čami nekad važni rimski Sirmium, današnja Sremska Mitrovica, a onda, još malo nizvodno, s mačvanske strane, tamo gdje se Sava trlja o ostatke stare turske tvrđave od glinenih cigala, nalazi se Sabac. Ta tvrđava kao da zna da neće još dugo, ali stoji i prkosi vremenu poput starog panja u raspadanju koji je

nemoguće iščupati iz zemlje jer je korijenje još uvijek duboko u mačvanskom blatu. Još malo nizvodno dođe Obrenovac, malo brežuljaka, a mnogo više ravnice, Sava se sve više i više usporava, širi se, negdje je poput nekog jezera ili močvare, e da bi nakon sljedeće okuke opet ubrzala i zakrivudala. Kako se približava svom ušću, po njezinoj površini mili sve više čamaca i brodica, brodova tegljača, barži, teglenica, šlepera, samohotki, bagera koji kopaju pijesak, vidio sam čak i par jedrilica. Na obali je, pak, sve više krčmi uzdignutih na trupcima poput sojenica, splavova s restoranima gdje možeš pojesti najbolju riblju čorbu (osim one koju pravi Matori), brodica, povelikih brodova poput ovog našeg koji smo obnavljali, alaskih čamaca, ribara s mrežama, ljudi kako se sunčaju na pješčanim obalama. Sve je više i ada i sprudova, često s pješčanim plažama. I onda, iza jedne okuke, kao na sceni, pojavi se Beograd, spojen i zategnut svojim mostovima, a uz obalu je već toliko splavova i brodica i čamaca svih veličina i oblika da ti se za tren učini da si u Manausu, Bangkoku ili New Orleansu.